Za nekoliko boravaka u Vojvodini tijekom posljednjih godina barem 7-8 osoba mi je, znajući čime se bavim, reklo nešto u stilu „trkni u Segedin, nije daleko, a grad je prelijep, sigurno se nećeš pokajati“. Da je točka doista bila kraj preporuke, vjerojatno bih otišao i ranije, ali ih je jedno pola nakon gornje rečenice dometnulo i to da je u Segedinu puno stvari jeftinije pa će mi se, eto, isplatiti i ako se usput malo bacim u šoping. Kad se spomene šoping, džaba sve, zablokiram, štoviše, svaki spomen mi ubije i po jednu preporuku bez šopinga. Nakon što mi, međutim, kolega i prijatelj Đorđe Kuburić, odličan čovjek i vrstan pjesnik, za minutu, ono što kažu „biranim riječima“, oslika grad, više nema dvojbe – idem u Segedin!

U Szeged, po naški Segedin, ulazim sporednim putom, kroz predgrađe Szent Mihály, koje, postavljen neposredno uz cestu, umjesto policajaca čuva osobno svetac. Parking nalazim lako i blizu centra, a orijentir mi je, kad na kraju dana budem tražio auto, punačka i prsata brončana Mađarica koja se taman sprema duguljastim nožem prekrižiti lubenicu. Od nje počinje gradski centar, a pomoćni orijentir mi je još jedan kip, pisca i matematičara Andrije Dugonjića (1740.-1818.), ovdje hvaljenog i slavljenog pod imenom András Dugonics, poznatog, uz ostalo, i po tome što je - iako i sam slavenskog, točnije hrvatskog podrijetla - bio nastrojen izrazito antislavenski, nazivajući sve Slavene ciganima, zbog čega je u svoj vakat znameniti ilirac fra Martin Nedić vodio protiv njega pravi mali rat. Poznata priča u Hrvata, ali kako god, danas ga, barem do kraja dana, moram dobro zapamtiti. I čitav trg je nazvan upravo po Dugonjiću.

Njegovo ime jedno je od pedesetak ispisanih na fontani na jednom od većih trgova, a svi su, dakako, poznati Segedinci. Glavna točka trga je Rektorat Sveučilišta Szeged, ispred kojeg me čeka nobelovac Albert Szent-Györgyi; zapalio lulu, smiren i sabran, nikud mu se ne žuri, pa – da barem po nečemu budemo slični – i ja za fotografiranje zapalih cigaru. Nobelovac je postao 1937. godine, i to za doprinos razvoju fiziologije i medicine. Iako plemenitog roda, život nije potrošio hedonistički, na svojim imanjima, već je čitavog života radio, radio i radio, pa nije čudno što je, od tolikih profesora znamenitog sveučilišta, dobio kip pored samog ulaza. Toliko je značajan da je veliki pjesnik József Atilla (1905.-1937.) „dobacio“ samo do cvjetnjaka bočno od zgrade Sveučilišta, a spomenik Domovini, na kojem su na zanimljiv način ispisani Mađarska, Bog, vjera i slične „odredišne točke“ koje bi trebale činiti svakog pravog Mađara, do travnjaka uz šetnicu. Sveučilište je inače nazvano po Attili, a medicinski fakultet po Szent-Györgyiju.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz Porte heroja

Vrlo zanimljiva stvar: u gradskom središtu, koje čini nekoliko međusobno povezanih trgova, odreda pješačkih zona, nema nijednog jedinog kafića ili prodavaonice! Pješaci mirno šetaju, bez one drugdje dobro poznate „torture“ od pomiješane glazbe i „krađe“ prostora koji su, po sistemu „samo još jedan red stolova“, zauzeli kafići. Ovdje za kavu mjesta ima tek u „drugoj liniji“, stotinjak ili više metara od najužeg centra.

Na rubu sljedećeg trga, nazvanog po „mučenicima iz Arada“, danas rumunjskog grada koji je nekad bio stopostotno mađarski, veliki spomenik Ferencu Rákócziju (1676.-1735.), unuku Petra Zrinskog, poznatom „bundžiji“ protiv Habsburgovaca, kratko i ugarskom vladaru, koji, međutim, nakon poraza u Bitci kod Trenčina, 1708. godine, po drugi put mora bježati iz domovine i do smrti ostaje izbjeglica. Jedna od ulica koje vode s trga nazvana je po Zrinskim. Na manjem obližnjem trgu spomenik svetom Juraju dok ubija dobro nam znanu aždaju, ustvari kopija istog takvog koji se nalazi u Pragu - čak i svečev konj se zagledao u aždaju, kojoj koplje ulijeće usred ždrijela - te još jedan, podignut sudionicima neslavno završene antiruske „revolucije naroda“, u krvi ugušene, iz 1956. godine, koji u zrak dižu ogromnog mrtvog leptira. Oni najstariji među nama sjetit će se kako se tadašnji premijer reformist, vođa pobune, Imre Nagy, zajedno sa suradnicima, sklonio u jugoslavensko veleposlanstvo, ali ga je slobodoljubivi maršal Tito par dana kasnije na pladnju izručio Rusima i njihovim domaćim poslušnicima koji su ih, jasno, skratili za glavu.

Slijedi glavni, Katedralni trg, te, u blizini, između Trga mučenika iz Arada i ulice Boldogasszony, znamenita neoklasicistička Porta heroja Velikog rata, ulica s trostrukim lučnim prolazom, podignuta prije 80-tak godina. Prolaz „čuvaju“ dva vojnika pod punom ratnom spremom, a s unutarnje strane su oslikani prizori ratnih strahota, tu su imena segedinskih heroja te slike najistaknutijih, sve to izmiksano s vjerskim motivima. Živopisno, poučno i pomalo strašno, pogotovo onima – a takvi smo gotovo svi – koje se rat nije udostojio ni preskočiti ni zaobići. I prema katedrali vodi lučni prolaz, lukova pet, na neki način u modernijem slogu izrađena kopija Porte heroja, a bočno od njih je još jedan spomenik, ptica raširenih krila na visokom obelisku, podignut poginulima u, na kraju ugušenoj i za revolucionare tragično završenoj Mađarskoj revoluciji (1848.-49.). Uspjelo im je ono što stoljeće i pol prije nije postigao Rákóczi, ali je Franjo Josip, uz pomoć, među ostalima, i bana Josipa Jelačića, ali i ruskog cara Nikole I., za malo više od godinu dana sve njihove snove bacio u prašinu, a vođe su se nakon ključne bitke, one pokraj Világosa, našli na vješalima.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz katedrale

Od katedrale se iznad krovova vide samo vrhovi obaju tornjeva, a prava veličina se shvati tek kad se prođe ispod trostrukog luka – ogromna, moćna zgrada na kojoj je sakralni element već u prvom pogledu vidljiv i u cjelini i u bezbroj detalja. Ne vjerujem, međutim, da se iko ko je tijekom posljednjih 80 godina prvi put zakoračio na Katedralni trg zaputio pravo u katedralu, a razlog je segedinski Panteon, službeno Nacionalna memorijalna dvorana, zbirka skulptura na tri arkade koje, uz katedralu sa četvrte strane, okružuju trg. Panteon je, znamo, hram bogova, a u Segedinu su bogovi najpoznatiji mađarski znanstvenici, pisci, umjetnici, ratnici i druge istaknute ličnosti, njih 120 na tri strane, dok Bog, onaj što se piše velikim početnim slovom, ima rezerviranu četvrtu, katedralu.

Panteon je inače zamisao Imrea Kunoa Klebelsberga, političara i povjesničara: iznio ju je 1926., a za naredne tri godine već je sakupljeno 12 skulptura. Iduće godine stiglo se do broja 45, a danas ih je, eto, 120. Autori su uglavnom vrhunski kipari, i mađarski, a i strani, i odavno nije lako dobiti mjesto, kako umjetnicima, tako i „facama“. Nije lako postati bog, čak ni s malim početnim slovom. Tu je, praktički, svaki Mađar za kojeg sam čuo izuzev Ferenca Puskása, a, naravno, i mnogo onih čija imena sam prvi put susreo ovdje, poneki čak i naših korijena, kao, primjerice, mikrobiolog Györgyi Ivanovits ili slikar Gyula Derkovits. Znanstvenika je i inače najviše, pogotovo što su arkade ustvari zidovi sveučilišnih aula te, prirodno, sveučilišne knjižnice „Somogy“. Umjetničkih stilova svakoraznih, nema čega nema, a tako i formi u koje su uklopljeni likovi i imena. Da ne zaboravim, na fasadi je i glazbeni sat, a likovi u njemu simboliziraju život sveučilišta, od studentarije do profesora, dekana i rektora, pa su čak i kazaljke modelirane prema izgledu pojedinih ličnosti. Sve je, vrlo zanimljivo, uklopljeno u bakreni krug sa 12 znakova zodijaka.

Zavjetna Katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije nije samo bogomolja, budući da su joj tijekom posljednje obnove pridodani i višenamjenski izložbeni prostor te, u kriptama, knjižara, prodavaonica umjetnina i suvenira, informativna točka pa čak i kafić za hodočasnike. Unatoč profanim namjenama, duh sakralnog se osjeti na svakom koraku. Isto je i u potkrovlju, ako ga se tako može nazvati, odnosno u tornju: i tu su pri obnovi opremljeni prostori za radionice, manja predavanja i projekcije, individualni istraživački rad i drugo. Iako je to bila i prije, jasno je da je, sad pogotovo, u gradu glavno odredište turista svih sojeva, a ne samo katoličkih vjernika. Opisivati katedralu ne bi vrijedilo, o tome se prave knjige, ne putopisi. Vidio sam prilično katedrala i samo mogu reći da segedinska ne zaostaje ni za jednom od viđenih, a sasvim je druga priča što neke, pogotovo one u zapadnim zemljama, kao i sve što nam u oči i uši dolazi s te strane, imaju bolji marketing pa bi čovjek pomislio da su deset puta veće i ljepše i da imaju deset puta više vrijednih umjestnina. Nisu i nemaju.

M.J. | Bljesak.info / Trojica od 120 velikana segedinskog Panteona

Prisustvujem i krštenju u istočnoj kapeli: svećenik je neki pitomi bradonja, a beba mirna kao da su joj roditelji prije polaska sve fino objasnili i na kraju očitali bukvicu šta će poduzeti ako ne bude takva.

I oko katedrale zanimljivo: kipovi, spomenici, spomen-ploče, kako na travnjaku uz nju, tako i u obližnjim, malim ali skladno uređenim parkovima. Najdoljmljiviji je spomenik Mađarska Pietà, jedna od „sedam Gospinih tuga“. Ovdje je drugačija od većine drugih, izvedena u inačici bez Isusa: Gospine ruke su raširene, ali prazne. Na licu joj vidljiva majčinska tuga, ali i nemjerljiva snaga.

Pozadi katedrale i četvrt milenija staro jednobrodno barokno zdanje srpske pravoslavne crkve, posvećene Prenosu Moštiju Svetog Nikole Mirlikijskog. Nije mala, ali je poprilično zaklonjena okolnim zgradama pa pored ogromne katedrale djeluje kao siroče. U zidovima joj, kao i drugdje, grobovi, s bočne strane ispisan pa prebojen grafit Smrt Srbima a na jednom zidu i spomen-ploča postavljena 1990., u povodu 300. obljetnice velike seobe Srba, koji su ovdje došli bježeći pred osmanlijskom najezdom. Grad je inače pod osmanlijskom okupacijom životario 143 godine, od 1543. do 1686. godine. Zanimljivo, neko vrijeme je, od 1574. do 1591. godine, segedinski sandžakbeg bio dobro poznati Hasan-paša Predojević, osvajač Bihaća i neuspješni napadač na Sisak, u blizini kojeg se 1593. godine, u Kupi, utopio, bježeći sa svojom razbijenom vojskom nakon posljednjeg napada. Upravo iz Segedina je premješten na dužnost bosanskog beglerbega. Crkva je zaključana pa pozlaćeni ikonostas u rokoko stilu, po čemu je crkva nadaleko poznata, križam u podsjetniku ne vidjevši ga.

Mnogi će, zureći i žureći ka katedrali, ako se nisu dobro pripremili za posjet, samo zaobići građevinu ispred nje, ne znajući da je najstarija i najvažnija u gradu. Zovu je Dömötör-torony odnosno Dimitrijev toranj, a radi se o ostacima crkve posvećene ovdje vrlo popularnom svecu, čiji najstariji dio, onaj donji, datira još iz 11. stoljeća, stotinjak godina je mlađi romanički, iznad njega, a gotički je dograđen u 18. stoljeću. Pomalo je nevjerojatno da je, kad je građena katedrala, crkvica bila određena za rušenje, ali su se „oni gore“ u posljednji čas predomislili i ostavili je da, kao što je to bio slučaj u mnogim srednjovjekovnim crkvama, služi kao izdvojena krstionica. Potom je neko vrijeme ostavljena praktički da propada, sve dok nadležnim prije osamdesetak godina nije - da ne budem prost - došlo „odnekud“ u glavu koliko je građevina vrijedna sa povijesnog stajališta pa su je odlučili obnoviti. Današnju inačicu tornja osmislio je Vilmos Aba-Novák, isti onaj što je oslikao Portu heroja.

M.J. | Bljesak.info / Toranj svetog Dimitrija

Za toranj se inače uopće nije znalo dok nisu počeli radovi na izgradnji katedrale, a kasnije je, rekonstrukcijom i usporedbom dokumenata i nalaza, otkriveno da se u crkvici nalazila obiteljska grobnica dalmatinske obitelji Bajalić, koja je dala nekoliko značajnih ličnosti, uz ostale i generala habsburške monarhije te istaknutog vojskovođu Adama Bajalića (1734.-1800.). U zidu ima komada obrađenog kamena antičke provenijencije, a iznad vrata stoji najstariji ovdašnji kiparski uradak, iz 12. stoljeća, prikaz „Jaganjca Božjeg“; vjeruje se da je spomenuti reljef stajao na pročelju crkve unutar tvrđave koju su, nakon osvajanja grada, srušili Osmanlije, zbog čega je bio i glavni motiv starog gradskog grba.

S Katedralnog trga odlazim glave okrenute unazad, ka bistama, a potom ka reljefima po zidovima sveučilišnih zgrada sa, uglavnom, vjerskim motivima. Pa nek' mi neko još jednom kaže da se vjera i znanost isključuju i ne mogu zajedno!

I to bi bilo uže središte Segedina, ali se kružno na sve strane prostiru drugi trgovi, malo življi, s kafićkim baštama i štandovima, danas ipak, možda jer je nedjelja, ne previše ispunjeni ljudima. Ko krene dalje, a ja sam taj, uzalud će čekati da raskošnu secesiju zamijeni sivilo – mjesta za sivilo ovdje naprosto nema! Najveći dio grada razmjerno je nov, izgrađen nakon katastrofalne poplave iz 1879. godine, koja je ono što je dotad bilo za jednu noć iz stvarnosti odnijela pravo u uzburkane i vremenom blijede uspomene što se mogu naći još samo na ponekoj fotografiji i veduti. U plan novog grada uneseno je sve bitno, a baš nijedan trg nije ostavljen bez spomenika, kojih sigurno malo gdje ima toliko po metru četvornom i „po glavi stanovnika“. Neke već spomenuh, većinom su klasični, ali se nađe i pokoji modernistički, poput onog uz obalu Tise, izrađenog od nekoliko desetaka u polukrug savijenih metalnih ploča visokih petnaestak metara, a dopunjuju ga, uz rub ulice što vodi prema gradu, mramorne kocke s imenima i grbovima gradova prijatelja, imenima istaknutih Segedinaca te neke sa, tako izgleda, „ofrlje“ poredanim imenima pojedinih država. Sa spomen-pločama je slično: svako ko je ostavio značajniji trag ima je, ili na rodnoj kući ili na mjestu gdje je radio, a ako nema ni jednog, ni drugog, neki zid je ipak određen za to. Toliko ih je da ih fotografiram samo za svoj arhiv, bez namjere da ih uvrštavam u putopis.

M.J. | Bljesak.info / Mozaik iznad ulaza u reformatorsku crkvu

Tisa je ujedno i granica grada, s druge strane rijeke je samo niska gusta šuma. Naravno da ću pohitati na suprotnu stranu, a cilj mi je reformatorska crkva, građevina od neke sitne mrke cigle, s tornjem visokim 41 metar i brončanom zvijezdom na vrhu. Ukupnu sliku trenutno kvare radovi koji su plato ispred crkve pretvorili u cik-cak stazu sličnu terenu za enduro utrke. Gomilama zemlje i šuta zakrčen je i dobar dio prizemlja obližnjih dopadljivih zgrada Glazbenog konzervatorija i pojedinih fakulteta. Zanimljivo je da je crkva izgrađena u godinama Drugog svjetskog rata, od 1941. pa do 1947., kada je u njoj održano prvo bogoslužje, a razlog za gradnju bila su masovna doseljenja kalvinista s područja Transilvanije i Banata, koja su Trianonskim ugovorom 1920. godine pripala Rumunjskoj. Na pročelju joj, lijevo i desno od ulaza, kalvinistički učenjaci, jedan mirnog pogleda, sa zatvorenom knjigom opkovanog hrbata u rukama, drugi sa širokoobodnim šeširom, zadubljen u širom rastvorenu knjigu. Iznad vrata trokutasti mozaik kojim dominira bijelo janje sa zastavom, bijelim križem na crkvenoj plohi, a ispod citat iz Evanđelja po Ivanu, onaj dobro znani „Evo Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta“. Zaključana zbog radova ☹

I moram ponoviti, pomalo se usput i čudeći: spomenika doslovno na sve strane! Nikud ne bih stigao kad bih ih sve opisao, ali jedan moram: neki mršavko ljevicom drži dršku, a drugom, prekrivene glave, pridržava zastavu. Ima natpis na pločniku, ali po onom što se da pročitati nema neke posebne veze s običajem da mnogi koji tu prođu zastanu uz mršavka i dodirnu mu nogu, odnosno prilično bezobličnu „cipelu“, koja završava kuglom sa šiljkom na vrhu, usjajenom od svakodnevnih dodira.

Teško je zaobići i spomenik prvom ugarskom kralju Stjepanu I. Svetom (975.-1038.) i njegovoj bračnoj družici Gizeli Bavarskoj, sestri njemačkog cara Henrika II. Svetog i kćerki bavarskog vojvode Henrika Svadljivog. I kralj Stjepan i car Henrik doista su proglašeni svecima katoličke crkve: svetac se, dakle, oženio sestrom drugog sveca, usput kćerkom jedinog vladara u povijesti koji je za „prezime“ imao epitet Svadljivi :)

M.J. | Bljesak.info / Spomenik kralju Beli IV.

I još jedan spomenik pa, obećavam, neću više, naprosto je prilično neobičan. Na postolju je, naime, Pál Vásárhelyi, čovjek koji je osmislio regulacijski plan Tise. Tisa je prije toga plavila ogromna područja, čineći ih neupotrebljivim. S papirom u ruci, bit će planom, pokazuje prema rijeci. Ko ne zna ko je Vásárhelyi, uzalud će mozgati šta predstavljaju, postavljeni uz „noge“ postamenta, majka s djetetom s jedne strane, a brkati seljak s naopako izvrnutim „cibarama“ i kamenim čamcem iza leđa s druge strane. Preko puta na neki način srodan spomenik: trojica, dopola u kanalu, tovare u vagonet i izvoze vani „blato“, a iznad njih stameni kip grofa Lajosa Tisze, političara koji je nakon velike poplave 1879. godine predvodio zahtjevnu i kompliciranu obnovu grada.

Dan se polako bliži kraju pa molim Boga da mi više ne postavlja pred oči spomenike; nije da u svakom ne uživam, ali ću, ako nastavi, završiti u mraku, pipajući slova na nekom postamentu kako bih doznao o kome ili čemu je riječ. Zato se dugo ne zadržavam ni pred Gradskom kućom, a tek kratko ću pogledati feniks pticu na pročelju, koja simbolizira obnovu grada nakon poplave, kao i fontane na trgu i kipove, čak ni uz moćni Kleblrsbergov i, malo dalje, kralja Bele IV., onog što 1244. godine napisa povelju u kojoj se prvi put spominju župe Lepenica, Vrhbosna, Neretva, Vidgoša (današnja Vogošća), Mel i Lašva, kao i mnoga mjesta u spomenutim župama.

Kud mi se to žuri? Želim neizostavno vidjeti segedinsku sinagogu, po veličini četvrtu na svijetu, s glavnom kupolom višom od 45 metara. Iako je zgrada malo je reći velebna, dakako da to nije glavni razlog što je turisti posjećuju već njena nesvakidašnja ljepota.

Svana je jednobojna, od sitne žute cigle, do razine krova, koji je crven i s plavkastim kupolama doista djeluje skladno. Poznati arhitekt Lipót Baumhorn, specijaliziran upravo za sinagoge, a „nacrtao“ ih je još 22 u nekoliko država, „na prvu“ je, reklo bi se, pomiješao stilove. I jest, ali tako studiozno da će mnogi posjetitelj i ispred nje i unutra naprosto ostati bez daha. Radi se, u biti, o tzv. mađarskom stilu, još točnije o mađarskom poimanju fin de siecle, secesija plus historicizam. Unutra je to još slikovitije i slojevitije, budući da stilski izraz uključuje i gotiku, prvenstveno na rebrastom zidu iznad orgulja, ali i stupove koji drže galeriju antičke provenijencije. Također su zastupljeni barok i bizantski slog, kao i elementi mavarskog preporoda, ali je doista sve besprijekorno uklopljeno i isprepleteno u – tako „zvuči – iznimno skladnu melodiju. Otkud i zašto toliki stilovi? Djevojka koja dočekuje posjetitelje ima jednostavan odgovor: stilska raznorodnost proistekla je iz želje da se pokaže spremnost židova na prilagodbu, miješanje, suradnju i razvoj novog na tradicionalnim temeljima starog.

Čudesni su i vitraji, a jedinstven dizajn Kovčega Tore, čije su šarke izrađene u obliku cvjetova miloduha ili izopa, biljke koja u židovskoj tradiciji ima posebno mjesto, nešto kao tis kod katolika ili bosiljak kod pravoslavaca. Figuralnih predstava, naravno, nema, židovska religija to ne dozvoljava, ali su zato dekorativni elementi vrhunski osmišljeni i izvedeni.

Židovi su ovdje službeno prisutni od 1786. godine, a uskoro su izgradili i prvu sinagogu, od koje danas nema traga, makar pokraj Velike, dovršene 1902. godine, stoji i Mala ili Stara, druga po redu od doseljenja. Slika Male sinagoge našla je mjesto iznad glavnog ulaza, usidrena uz čamac, što podsjeća na veliki povodanj i, zajedno sa čitavim gradom, novi početak židovske zajednice.

M.J. | Bljesak.info / U sinagogi

U velikom hodniku ispred ulaza u molitveni dio postavljena je zbirka koja čuva sjećanje na holokaust na ovom području. Ovdašnji Židovi nekako su izbjegavali sudbinu brojnih svojih sunarodnjaka sve do 1944. godine, ali ih je onda za kratko vrijeme u logore odvedeno oko 6.600, od čega je preživjelo manje od četvrtine. Na mramornim pločama urezana su imena 1900 ubijenih na raznim stranama, a još jedna na oko 3000 ubijenih u 40-tak kilometara udaljenom gradiću Kistelek. Sa strana su dva crna kamena pauka koja simboliziraju bespomoćnost žrtava, uglavnom staraca, žena i djece. U jednoj od vitrina knjige, šestokrake zvijezde koje su morali nositi tijekom okupacije, kipe (židovske kapice) i drugo sačuvano iz crnih vremena.

Imalo bi se u Segedinu vidjeti još stotinu čuda, ali za jedan dan se može ovoliko. No ništa loše u tome: kad sljedeći put dođem, preplavit će me uspomene na ovaj, prvi boravak, napravit ću đir, to svakako, a onda trznuti podsjetnik s popisanim drugim zanimljivim mjestima i krenuti. Siguran sam da je ostalo i više nego dovoljno takvih mjesta.